sjecas li se onog vremena kada smo bili jedno,
kada mi je za neke stvari bilo svejedno.
ono, bili smo u fazonu, dve siluete a jedna sjena,
mastali smo o buducnosti, a ona nije bila ovako bijedna,
tada mi nije trebala druga ni jedna,
zbog tebe je na kraj svjeta isla ova guzica lijena.
ali ta sreca je popijena, casa razbijena,
tada jos klnci u dusi, kulirali smo neke stvari,
jos nismo kontali, da nismo jedno za drugo ustvari,
ali covjek stvara navike, tesko ih je mjenjati,
tesko je ici dalje, lakse je proslost sanjati.
ne krivi me, samo sam od mesa I krvi,
jebiga, smeta mi, ovo lutanje me mrvi,
nasim ulicama sada idem sam,
na nasim klupama sada sjedim sam,
na tebe me podsjeca citav ovaj grad,
da, vec sam rekao, spustio sam gard.
sjecanja naviru, a izbjegavam da se sjecam,
sjecanja naviru, I po ko zna koji put opet vjecam,
da li da te nazovem, da ti opet kazem sve,
da li da razbijem telefon I pogazim sne,
sjecanja naviru, vec su stvorila naviku,
svakih par dana naprave paniku,
sjecanja, jebena sjecanja, da ih bar pokrije mecava,
iz dana u dan mislim na tebe ja,
I ne znam da li da te volim ili mrzim,
da zaboravim sve I mogucnosti suzim,
ali govorila si da sam jedini za tebe,
ta fraza najvise zna da me sjebe,
kad god se sjetim, srce vise ne zebe...
ref:
nekada davno bili smo sve, bili smo ljubav, bili smo mi,
bili smo san koji iz sjecanja mili,
proslost I buducnost, juce I danas,
I sta je sada ostalo od nas?
nasi osjecaji su postali neoprostivi,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo karika, bili smo spoj,
ali htijeli smo svoj spokoj,
bili smo nesto, sada smo neoprostivi,
sada smo nemilostivi...
dve godine su prosle, kako se zavrsila dvogodisnja veza,
nije to nesto dugo, ali natvoje ime jos me prolazi jeza,
ne znam, ali kao da sam za tebe vezan,
kada se sjetim, nisam vise oprezan...
pisao sam ti pjesme, crtao grafite, bjezao zbog tebe iz skole,
I voljela si me, kao I ja tebe, tako ni andjeli neznaju da vole,
ali za tebe je gotovo, sada te drugi kroz grad vode,
a ja sjeban jer me tvoja sreca sa drugim u oci I srce bode,
I koja je onda poenta da te I nazovem,
tvoja ljubav se ugasila, a meni je srce vec supljo kao goblen,
koja je svrha da te zovem...
znam, ovo ti sve vec lici na klise,
znam, ugasices player I pomisliti: `ucuti vise`,
znam, ali samo ovako mogu da se oporavim,
samo sto na papir stavim, ja na neki nacin zaboravim,
ne znam kako je tebi, ali noci nose posebnu tezinu,
ne pomaze ni glasna muzika, opet cujem samo tisinu,
nikakav zvuk I samo jedna slika,
balerina stoji pored istopljenog olovnog vojnika,
stoji, gleda I ceka nekog drugog,
stoji I gleda u svog istopljenog vojnika ludog.
zar je poslije svega, moralo da se zavrsi ovako,
da okreces glavu, da me sjeces kao staklo,
kazes da si se promjenila, da nisi ona stara vise,
to me uopste ne zanima, samo dodji kao sunce poslije kise,
jer neke stvari ne mogu da zaboravim,
I obecavam, trudio bih se da ne pokvarim,
ne trazim da sve bude isto kao prije,
ali ne mogu zaustaviti ovo, predugo se krije,
vrati se I naucicu opet da se smijem...
ref:
nekada davno bili smo sve, bili smo ljubav, bili smo mi,
bili smo san koji iz sjecanja mili,
proslost I buducnost, juce I danas,
I sta je sada ostalo od nas?
nasi osjecaji su postali neoprostivi,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo karika, bili smo spoj,
ali htijeli smo svoj spokoj,
bili smo nesto, sada smo neoprostivi,
sada smo nemilostivi...
sada smo nemilostivi,
sto smo prije oprastali sada nebi oprostili,
dosta smo vremena na svoje ja potrosili.
sada neke nove stvari radim,
ozbiljno pisem, poceo sam repom da se bavim,
I rekao sam sebi, ni jedan vise ovakav stih,
ali jace je od mene, preglasan je krik,
sada m!krob@, ali za tebe uvjek onaj isti,
drugo lice zivota, mnogo vise ova cuka misli.
I redovi mi se gomilaju, kao da ih diktira neko,
kao da ih salje neko ko zivi daleko,
stihovi za tebe, uvjek ce samo biti za tebe,
bilo da sam opusten ili rijesavam probleme.
a sat otkucava, vrijeme nece nikog da slusa,
sjecam se, jos uvjek volim te, ali samo je susa,
ne mogu dalje, I da hocu, ne mogu, kod tebe je moje dusa,
desice se jos jedna u nizu tuca,
izmedju mozga I srca, ista stvar svaki put,
mozak pobjedi ali nema kud...
ref:
nekada davno bili smo sve, bili smo ljubav, bili smo mi,
bili smo san koji iz sjecanja mili,
proslost I buducnost, juce I danas,
I sta je sada ostalo od nas?
nasi osjecaji su postali neoprostivi,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo karika, bili smo spoj,
ali htijeli smo svoj spokoj,
bili smo nesto, sada smo neoprostivi,
sada smo nemilostivi...
bili smo mi,
sta je ostalo od nas,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo spoj,
sada smo nemilostivi...
kada mi je za neke stvari bilo svejedno.
ono, bili smo u fazonu, dve siluete a jedna sjena,
mastali smo o buducnosti, a ona nije bila ovako bijedna,
tada mi nije trebala druga ni jedna,
zbog tebe je na kraj svjeta isla ova guzica lijena.
ali ta sreca je popijena, casa razbijena,
tada jos klnci u dusi, kulirali smo neke stvari,
jos nismo kontali, da nismo jedno za drugo ustvari,
ali covjek stvara navike, tesko ih je mjenjati,
tesko je ici dalje, lakse je proslost sanjati.
ne krivi me, samo sam od mesa I krvi,
jebiga, smeta mi, ovo lutanje me mrvi,
nasim ulicama sada idem sam,
na nasim klupama sada sjedim sam,
na tebe me podsjeca citav ovaj grad,
da, vec sam rekao, spustio sam gard.
sjecanja naviru, a izbjegavam da se sjecam,
sjecanja naviru, I po ko zna koji put opet vjecam,
da li da te nazovem, da ti opet kazem sve,
da li da razbijem telefon I pogazim sne,
sjecanja naviru, vec su stvorila naviku,
svakih par dana naprave paniku,
sjecanja, jebena sjecanja, da ih bar pokrije mecava,
iz dana u dan mislim na tebe ja,
I ne znam da li da te volim ili mrzim,
da zaboravim sve I mogucnosti suzim,
ali govorila si da sam jedini za tebe,
ta fraza najvise zna da me sjebe,
kad god se sjetim, srce vise ne zebe...
ref:
nekada davno bili smo sve, bili smo ljubav, bili smo mi,
bili smo san koji iz sjecanja mili,
proslost I buducnost, juce I danas,
I sta je sada ostalo od nas?
nasi osjecaji su postali neoprostivi,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo karika, bili smo spoj,
ali htijeli smo svoj spokoj,
bili smo nesto, sada smo neoprostivi,
sada smo nemilostivi...
dve godine su prosle, kako se zavrsila dvogodisnja veza,
nije to nesto dugo, ali natvoje ime jos me prolazi jeza,
ne znam, ali kao da sam za tebe vezan,
kada se sjetim, nisam vise oprezan...
pisao sam ti pjesme, crtao grafite, bjezao zbog tebe iz skole,
I voljela si me, kao I ja tebe, tako ni andjeli neznaju da vole,
ali za tebe je gotovo, sada te drugi kroz grad vode,
a ja sjeban jer me tvoja sreca sa drugim u oci I srce bode,
I koja je onda poenta da te I nazovem,
tvoja ljubav se ugasila, a meni je srce vec supljo kao goblen,
koja je svrha da te zovem...
znam, ovo ti sve vec lici na klise,
znam, ugasices player I pomisliti: `ucuti vise`,
znam, ali samo ovako mogu da se oporavim,
samo sto na papir stavim, ja na neki nacin zaboravim,
ne znam kako je tebi, ali noci nose posebnu tezinu,
ne pomaze ni glasna muzika, opet cujem samo tisinu,
nikakav zvuk I samo jedna slika,
balerina stoji pored istopljenog olovnog vojnika,
stoji, gleda I ceka nekog drugog,
stoji I gleda u svog istopljenog vojnika ludog.
zar je poslije svega, moralo da se zavrsi ovako,
da okreces glavu, da me sjeces kao staklo,
kazes da si se promjenila, da nisi ona stara vise,
to me uopste ne zanima, samo dodji kao sunce poslije kise,
jer neke stvari ne mogu da zaboravim,
I obecavam, trudio bih se da ne pokvarim,
ne trazim da sve bude isto kao prije,
ali ne mogu zaustaviti ovo, predugo se krije,
vrati se I naucicu opet da se smijem...
ref:
nekada davno bili smo sve, bili smo ljubav, bili smo mi,
bili smo san koji iz sjecanja mili,
proslost I buducnost, juce I danas,
I sta je sada ostalo od nas?
nasi osjecaji su postali neoprostivi,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo karika, bili smo spoj,
ali htijeli smo svoj spokoj,
bili smo nesto, sada smo neoprostivi,
sada smo nemilostivi...
sada smo nemilostivi,
sto smo prije oprastali sada nebi oprostili,
dosta smo vremena na svoje ja potrosili.
sada neke nove stvari radim,
ozbiljno pisem, poceo sam repom da se bavim,
I rekao sam sebi, ni jedan vise ovakav stih,
ali jace je od mene, preglasan je krik,
sada m!krob@, ali za tebe uvjek onaj isti,
drugo lice zivota, mnogo vise ova cuka misli.
I redovi mi se gomilaju, kao da ih diktira neko,
kao da ih salje neko ko zivi daleko,
stihovi za tebe, uvjek ce samo biti za tebe,
bilo da sam opusten ili rijesavam probleme.
a sat otkucava, vrijeme nece nikog da slusa,
sjecam se, jos uvjek volim te, ali samo je susa,
ne mogu dalje, I da hocu, ne mogu, kod tebe je moje dusa,
desice se jos jedna u nizu tuca,
izmedju mozga I srca, ista stvar svaki put,
mozak pobjedi ali nema kud...
ref:
nekada davno bili smo sve, bili smo ljubav, bili smo mi,
bili smo san koji iz sjecanja mili,
proslost I buducnost, juce I danas,
I sta je sada ostalo od nas?
nasi osjecaji su postali neoprostivi,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo karika, bili smo spoj,
ali htijeli smo svoj spokoj,
bili smo nesto, sada smo neoprostivi,
sada smo nemilostivi...
bili smo mi,
sta je ostalo od nas,
nasi putevi nepremostivi,
bili smo spoj,
sada smo nemilostivi...